četvrtak, 27.09.2007.

here comes the sun...and I say it's all right.



ponekad trebaš nečiju ruku. ti. ja ju trebam vrlo često. to je jedna od stvari koje se bojim priznati.
stvar je u tome, što ju stvarno ne volim tražiti.
ali zar ne bi bilo prekrasno kad bi ti netko pružio ruku zato jer to želi. zato jer je primjetio da ti je potrebna. da ne možeš ustati sam.
bilo bi toliko lakše živjeti kada bi uvijek netko sa ispruženom rukom stajao pokraj mene.
spreman da me uhvati, podigne, zagrli ili samo jednostavno potapša po ramenu.

teško mi padaju razgovori kad trebam nekoga nešto tražiti.
iz dva razloga. ako mi taj netko pomogne, pomislit ću da je jedan od onih osoba kojima se mogu obratiti kad više nisam sama sebi dovoljna. to nije dobro, jer to se često pokaže pogrešnim.
drugi je taj da jednostavno ne volim priznati da nešto ne mogu sama, i mrzim nekoga nešto moljakati jer se osjećam kao neki praznoglavi žicaroš.

danas sam posebno osjetljiva što se tiče međuljudskih odnosa pa je vjerojatno tako ovaj post i počeo.
imam osjećaj da sam jedna od onih osoba kojima nije teško davati, za to ne biti nagrađen ali kojima se rijetko kad nešto od toga vrati.
cijeli dan sam se tako osjećala. sitnice.
tata je danas u kući imao neke radne akcije. nešto izbušiti, postaviti neke police i sl.
treba netko da mu pomogne: majka kaže, meni je počela serija. sestra jednostavno kaže da neće.
i, tko ostaje?? ja(koja slučajno ima gripu, i jedva leži u krevetu a kud šta drugo), kojoj je teško reći ne. to je već bio ne znam koji po redu takav događaj danas pa sam pukla i svoje frustracije istresla na ni krivog ni dužnog.
moj stari uvijek ima neku pametnu pa mi je samo reko: dobar je glupome brat. i rekao da može i sam.

ne želim biti sebična. ne želim biti jedna od onih koji moraju uvijek svu pažnju fokusirati na sebe.
ali, jebemu hoću i ja malo pažnje. da me se povremeno pazi i mazi i da me se bez ikakvog povoda pita kako sam i da li što trebam...
zar baš uvijek sve treba tražiti.

možda je ovaj post rezultat frustracija nastalih zbog vrlo lošeg stanja u ljubavnom životu.
ne znam. ako i jesu. nemam se volje oko toga truditi.
možda jednostavno nisam zadovoljna kvalitetom svojih prijateljstava.
ali bolje da ne ulazim u to jer sam se malo prekasno sjetila kopati po takvi stvarima.
a i ne mogu reći da imam loše prijatelje.
možda je u stvari problem u meni.

možda, da ja nešto promijenim, promijenile bi se i neke stvari koje me smetaju.

samo, znate onaj osjećaj kad trebate otvoriti tako neku temu s osobom koja vas već tako dobro poznaje i na koju ste se već toliko navikli, i uz koju vam je toliko ugodno da...postaje neugodno.

i onda odustanete. i onda sam kukavica. ili jednostavno lijena.
lakše je trunuti u svoja 4 zida.

i tu sam došla do točke u kojoj više nemam što reći.
jer vrtim se u krug, i trenutno i ne vidim neko pametno rješenje. nema križanja, samo ravna cesta. bez kraja.

pa sam prisiljena reći, u redu je.

jer tko sam ja da se bunim??



27.09.2007. u 21:40 • Comment(6) • PL

<< Arhiva >>

  rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?



of you want/s some coffee




povratak


One more cup of coffee for the road.
One more cup of coffee for I go,
To the valley below.

Bob Dylan






tu sam: majspejs, fejsbuk

moja neiscrpna inspiracija: Dino Diiiino

quotes:


Uzdahnula sam, a onda prostenjala kad mi je uzdah zagrebao grlo. Previše toga iščitavam iz priče. Romeo se ne bi predomislio. Zato mu ljudi još uvijek pamte ime, uvijek isprepleteno s njezinim: Rome i Julija. Zato je to dobra priča. ''Julija dobiva nogu i pristaje biti s Parisom'' nikad ne bi bio hit.

Bella Swan






Designed by tangerine. Picture by estellamestella