utorak, 09.10.2007.
in a land far far away.
očekivanja očekivanja.
vidim očekujete me. to je lijepo.
očekujete da ću napisati nešto dubokoumno.
nešto pametno. nešto što bi vam na neki način moglo pomoći s vašim dilemama, problemima.
e, to vam je glupo.
sad bi me one tete iz ovomjesečnog cosma popljuvale.
al ja vam kažem. zajebite očekivanja.
pa. kome ćete vjerovat na riječ? njima koje zarađuju tako da pišu prazne fraze za ''široke mase'' (koje široke nisu baš u nijednom području, od opsega struka pa sve do opsega pameti), ili meni koja ne zarađujem uopće.
pitanje hoću li ikad i na koji način.
danas je razina mojeg sarkastično-ironičnog humor-neuspjeha dosegla vrhunac
pa imam potrebu negdje se ispucat.
kao npr...
izvadak iz današnjeg (Ich - Cica) razgovora:
Cica: samo se bojim da ću se opet razočarat, jer sve je to nekako predobro...nisam ja takve sreće da ostane tako
Ich: mislim da vam je sad osnovni problem kilometraža, a poslije toga je sve lako.
Cica: da, to svakako...a dobro, on vozi, a i radi, može i on doć tu
Ich: a u kurac. sad si po kratkom postupku moram nać dečka.
Cica: hehe...a vidiš, baš kad sam se najmanje nadala i gdje sam se najmanje nadala :) ... moram napomenut da se sviđa mojim starcima.
Ich: hehe, jebemti, moram ja pod hitno u Brod, izgleda da je tamo gnjezdilište potencijalaca. i, kad idemo???
Cica: čim prije :)... počni štedit, imamo gdje spavat, hranit se, nać ćemo nekog ko će nas tamo financirat. samo nam treba za kartu.
Ich: haha, ovo zvuči ko da planiramo bit kraljice trotoara... istina da mi sudeći po mom gimn uspjehu možda jedino to i ostane... pa, zašto da ne?! :D
Cica: znaš kako sam se sad nasmijala...ti si skroz luda. a kad gledaš šta sad fali maji (njena svježe udana sestrična s nezavršenim faksom) baš joj je dobro.
Ich: istina, samo znaš. nema puno maja na svijetu. većina ih na kraju postane nešto tipa SUPERSILVA
Cica: ma, snać ćemo se mi.
Ich: mislim da vam je sad osnovni problem kilometraža, a poslije toga je sve lako.
Cica: da, to svakako...a dobro, on vozi, a i radi, može i on doć tu
Ich: a u kurac. sad si po kratkom postupku moram nać dečka.
Cica: hehe...a vidiš, baš kad sam se najmanje nadala i gdje sam se najmanje nadala :) ... moram napomenut da se sviđa mojim starcima.
Ich: hehe, jebemti, moram ja pod hitno u Brod, izgleda da je tamo gnjezdilište potencijalaca. i, kad idemo???
Cica: čim prije :)... počni štedit, imamo gdje spavat, hranit se, nać ćemo nekog ko će nas tamo financirat. samo nam treba za kartu.
Ich: haha, ovo zvuči ko da planiramo bit kraljice trotoara... istina da mi sudeći po mom gimn uspjehu možda jedino to i ostane... pa, zašto da ne?! :D
Cica: znaš kako sam se sad nasmijala...ti si skroz luda. a kad gledaš šta sad fali maji (njena svježe udana sestrična s nezavršenim faksom) baš joj je dobro.
Ich: istina, samo znaš. nema puno maja na svijetu. većina ih na kraju postane nešto tipa SUPERSILVA
Cica: ma, snać ćemo se mi.
eh da. očekivanja. samo vi nemojte nikad ništa očekivat pa će vam ak niš drugo sve bit ravno.
sad kako kome, al meni bolje ravno nego vrlo strmo prema dnu.
al rekoh, kako koga volja.
a gdje sam se ja izgubila zadnjih par dana??
eh, pa, ja sam malo zgibala na obalu.
jest da me kašnjenje busa koji je trebao krenuti u 6 u jutro (krenuo u pola 8) totalno ubilo u pojam.
kao i činjenica da zbog istog tog busa noć prije uopće nisam spavala jer sam znala da neću biti u stanju probudit se u 4.
uspjela sam se odmorit i fizički i psihički.
bijeg je ponekad ipak najbolji. ne kao dugoročno riješenje, ali kao kratkoročno, zašto ne??
samo sam skupila živaca za suočavanje sa glupim ljudima i glupim situacijama.
napunila baterija za novo flegma-stanje kad se svi drugi živciraju i za smijanje kad mi i nije baš pre smiješno, al jebiga.
bolje da te vide da se smiješ nego da skuže kaj stvarno misliš.
i tako sam ja bježala. al moram reći da odbojku na pijesku nisam planirala kao dio bijega.
ipak, desilo se.
i sad mi se dešava muskulfiber (nemojte me jebat s njemačkim ili čime već, ne znam kak se to piše).
da ja sam i propala odbojkašica, zaboravih napomenuti.
propadat sam počela tamo negdje u 8. osnovne kad su skužili da već dvije godine ne rastem.
ali to je sad već jedna sasvim druga priča a mene čeka još par desetaka stranica sociologije.
(da, pročitali ste me, jadna mi je izlika).
ajde. očekujte me!!
