utorak, 30.10.2007.

o krijesnici.

njen svijet je bio tako miran.
svijetlila je svojim uobićajenim postojanim, iznimno dosadnim sjajem.
ali je sjajila.
ljudi su je čak smtrali lijepom.
ponekad zanimljivom.

voljeli su je jer se uvijek trudila svijetliti za njih.
koliko god se bojala, nije dopustila strahu da pobijedi.
nije se ugasila.
nije se sakrila.

i onda se sve promijenilo.
pala je noć.
noć koju je tako dugo čekala.
najljepša noć u njenom životu.
poželjela je svijetliti jako kao nikad prije.

i svijetlila je. gorjela je.
grijala ga je svojom toplinom.
osvijetlila mu puteve i pokazala kako svijet može biti lijep.
negdje duboko u sebi znali su da taj trenutak treba zakopati duboko u sebe.
jer poslije može ići samo na gore.

i svanulo je jutro.
sve je bilo tako mirno.
i još uvijek je svijetlila.
ne jako kao prije.
ali onako, smireno, zadovoljno.

sasvim slučajno je pomislila na raj.
spotaknula se na sreću.

trebala je znati.
trebala je odavno naučiti da taj osjećaj ne traje.
barem ne za nju.

u trenu se sve promijenilo.
preplašili su je.
nije uspjela izdržati.
ugasila se.

on je više nikad nije poželio.
a da se to i dogodilo, ne bi je mogao naći.

ostala je skrivena.
zauvijek.

ali nije nestala,
nije umrla.
nije se predala.
samo je odustala od sjaja i sreće.

sjećanja su je održala na životu.
sjećanja na noć šarenih zvijezda i crvenog mjeseca.
dodira hladnog oktobarskog zraka na goloj koži.
sjećanja na uzdahe koji paraju noć
i skrivenih pogleda u tami.

utjeha??
znala je da nikad nije bila samo jedna od mnogih krijesnica.
barem jednu noć, najljepše je sjajila.