utorak, 20.11.2007.
slamke.
sve se svodi na njih.
na slamke.
padam sve dublje i dublje. i osjećam da je ovo faza iz koje nema natrag.
neću izaći ista.
živim u drugom svijetu.
živim u svojoj glavi.
živim u knjigama. u tuđim životima.
živim u pjesmama. u njihovim sudbinama.
ali živim sasvim prosječno.
plovim rijekama svakodnevice...
mirnim strujama, kroz široka korita nizina mojih emocija.
slapova odavno nema.
i ne morate mi vjerovati ali samnom je sve u redu.
samo me nemojte krivo pogledati kada na pitanje kako si odgovaram: dobro, ti?
još ipak nisam našla toliko debelu i šarenu slamku koja bi me mogla izvući od iskrenih odgovora.
TIME PASSES. EVEN WHEN IT SEEMS IMPOSSIBLE. EVEN when each tick of the
second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes
unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even
for me.
second hand aches like the pulse of blood behind a bruise. It passes
unevenly, in strange lurches and dragging lulls, but pass it does. Even
for me.
kao što rekoh. živim u knigama.
što deblje to bolje. što manje spavanja tokom noći tim bolje.
što su likovi u mojoj glavi stvarniji tim bolje, manje je stvaran moj svijet.
što manje slobodnog vremena, još bolje.
jedino ne shvaćam zašto podsjetnici tako prokleto pašu, kao da miluju moje rane,
kad sjećanja ne mogu podnjeti jer osjećam da režu poslijednje končiće mojih šavova.
ovo pisanje je luksuz od kojeg se neću još tako skoro oporaviti.