nedjelja, 16.12.2007.

noć je kratko trajala, a nama je trebala najduža na svijetu.

zvono nedaleke crkve pozivalo je na počinak; grad svijetla. krcat doličnošću, lažnim krepostima i glupošću, zatvarao je svoja teška vrata i predavao se tmini, protkanoj crnim nitima stare zlobe, neobuzdana razvrata i gluposti. samo glupost ne mari za dan i noć, pomislio sam...
Boris Perić: Vampir

i tada svi dignu ruke u jedan mah, svi kao jedno skoče i zapjevaju.
a ti ostaneš stajati kao ukipljen i gledaš tu masu ljudi koja je odjednom zaboravila na sve svoje razlike.
koja se ne boji proliti znoj i suze i smijati se kad osjete da trebaju.
ti gledaš sva ta tijela koja se prepuštaju ritmu, gledaš svijetla koja na stropu prikazuju zvjezdano nebo.
zagrliš osobu do sebe i imaš srodnu dušu.
u tom trenutku vjeruješ da ima nade. svijet nas nije pojeo.preživjeli smo.

glazba je utihnula, svjetla se ugasila.
ljudi odlaze. ti sjediš na podu naslonjen na stup sa nekoliko svojih krijesnica.
izlazite u hladnu noć. pomalo izgubljeni, samo hodate bez nekog određenog cilja.
tu i tamo ugaziš u bljuvotinu, naletiš na auto (ili on na tebe, kako se uzme), popiškiš se u haustor ili zapjevaš zeku i potočić u tramvaju, odmah poslije mlohave čune i graškograda.



Ako noćas vijesti jave
Da sam nestao bez traga,
Smiri se, ne plači od sreće.
Moj pokvareni osmijeh dobro pogledaj,
Vidjet ćeš đubre kao ja ne umire.

ulazite u kuću. spavaš na podu. njih dvije hrču cijelu noć.
a tebi i dalje ne ide san na oći.
on jako dobro zna da ne želiš dopustiti ovoj noći da završi.
jer si već naviknuta na plaćanje visoke cijene za jednu savršenu noć.


moje krijesnice

i tada te on napokon uhvati u snu i s osmijehom shvatiš da je dan završio.
i nade nema.

Tvoje lice, tvoje oči poput živog mrtvaca
Sad su zauvijek u retrovizoru.