petak, 08.02.2008.

look at the stars.

približavam se cilju puna spokoja.
znate, onog spokoja koji uslijedi euforiji koju osjećate
kad pronađete vrijednu naušnicu u hodniku punom ljudi
koju ste izgubili prije nekoliko sati.
koračam bezbrižno.
pogled mi luta.
visoko prema zvijezdama.

odbljesci ljeta prolaze mi tijelom.
trznem se na svaku sliku koja mi se pojavi u glavi.
na osjećaj koji me prožme kad se teleportiram u ono vrijeme...
u neke toplije večernje šetnje.
koje i nisu bile tako spokojne.
koje su bile pune iščekivanja i leptirića u trbuhu.

koje su mi sada nekako smiješne.

nepojmljive.
kao da su tisućama kilometara daleko.
u posve drugačijem svemiru.
ne u mom životu.

sjeverac mi podiže kaput i odvažno prolazi kroz košulju.
škaklja me.
onako, iritantno.
namjerno me vraća u sadašnjost.

obeshrabrena, ipak spuštam pogled.
ali ne potpuno.
zastaje na krovovima kuća.

iz dimnjaka struji ona siva nepravilna linija
koja izgleda tako bajkovito na crnom nebu.
pomaže mi da lebdim njenom lakoćom
i vrati u vrijeme kad su bajke bile stvarne.

jedini je strah bio hoće li kraljević i kraljevna
živjeti sretno do kraja života.

sada, sada se bojim svega.
svake nepravilnosti
u savršenoj predvidljivosti svojih dana.
koja se uvijek pojavi baš na onom dijelu
kojeg neprestano popravljam i pokušavam
održati stabilnim.

no moj je život oduvijek bio takav.
tjerao me da napravim pogrešku
nebrojeno puta zaredom.
bacao mi ih je pod noge.
a onda bi me obilato nagradio.

samo da osjetim slast uspjeha.

te mi ubrzo zatim pomiješao putokaze.



otvaram dvorišna vrata i zastajem.
smirujem misli.
danas nema nikakvih raspadanja.
danas je sve u redu, kao i svakog drugog dana.

zadnja misao prolijeće pred očima,

da bar postoje putevi koji će me odvesti njemu...

...osmijeh.