subota, 22.03.2008.

paradoks.

rado bih vam pisala o nečem lijepom. o nečem uz što biste mogli otploviti u neke mirnije vode, o nečem poetskom, o nečem prožetom osjećajima. ali ne mogu. pišem dnevnik već neko vrijeme, i kao i svaka druga sebična osoba, nemam više potrebe takve stvari pisati ovdje.
ali nemojte misliti da me nema. evo baš danas sam obilazila vaše blogove ali i neke nepoznate, neke stare, neke nove, neke popularne i tako to. i ogorčena sam. jako.
danas ste posebni ako vam u boksu piše: čudakinja na kvadrat/neshvaćena djevojčica/luđakinja ili nešto treće. ne želim prigovarati zato jer smatram da je to ''isfurano'' ili ''ne kul''...nego jednostavno zato što me smeta što je danas poželjno biti čudak, biti lud, biti nenormalan. ako ste normalni niste zanimljivi.
paradoks.
toliko je wannabe čudaka oko mene da mi se sve čini da je to nešto posve normalno.
gdje je nestala individualnost??
kamo su pobjegle fotografije koje ne prikazuju šarene balone, lizalice i starke. ne kažem ja da nije u redu to voljeti. ali zašto nitko ne može voljeti nešto što stvarno voli, nego nešto što misli da bi trebao voljeti. zašto nam je lijepo ono što je u tom trenutku svima lijepo??
izgleda da nikad neću shvatiti. znam da ne mogu protiv vremena u kojem živim i znam da ću za par godina opet prigovarati nekim drugim bojama i oblicima. a možda će tada biti moderno da ih nema. uopće.
neko će reći da se ovdje razbacujem praznim rečenicama i pravim se pametna. solim pamet. možda to i je istina. ali možda nekoga barem jedna moja riječ potakne na promjenu. i to će mi biti dovoljno.
pokažite mi sebe. i bit ću sretna.

volim vas sve.

i jedna zahvala za kraj.

Na pogreškama se uči život..u samo jednoj pobjedi možemo uživati doživotno.
Zato samo lijepa sjećanja stavljamo u okvire.Digni glavu i možda proljeće bude ono što tražiš.A tražiš sebe,zar ne?

hvala. jednostavno je pomoglo.